понедељак, 30. јул 2018.

Estoril - Dejan Tiago Stanković

Autor je svoje delo nazvao ratnim romanom. To i jeste i nije tačno. Istina je da se sve događa u toku Drugog  svetskog rata ali u neutralnom Portugalu. Rat je pozadina, vest, milje. Hotel ESTORIL koji se nalazi pored Lisabona sve to prima u sebe.

Hotel Estoril Palacio
U njemu je sva Evropa: bogati, probisveti, prevaranti, kraljevi i princeze, sirotinja, Jevreji, šahista Aljehin, špijuni. I naravno Duško  Popov, zapravo lik po kome je stovoren Džems Bond. Konspirativno ime Tricikl.

Na tom malom prostoru buja život. Ipak sve je okolo razoreno, ali nade uvek ima. Ona je sakrivena u aeroplanima i usidrenom brodovlju, koji nude spas. Sav taj svet čeka prevoz, a do tada se vpli, špijunira, kocka. A da bi svi bili zadovoljni  javlja se i po neki komunista, onako pun ideala o pravednosti i jednakosti. Ne znadoh koje su sve države, osim Portugala, bile neutralne: Španija, Švajcarska, Švedska, Irska i Vatikan. Nama đavo nije dao mira. Kao i uvek.

Grb hotela
Roman obiluje živopisnim likovima, onima sa dna i onima sa vrha. Stanković koristi izraze meni drage, a pomalo zaboravljene: natrapao, nabasao ili u šreh. U šreh znači ukoso. Jaka reč, određuje pravac. U svemu. Ima takvih reči, kao recimo manj to. A znači e samo to još fali, nedostaje. A mečki na rupu objašnjava sva dešavanja, sve opasnosti i sve mogućnosti. Volim ovaj jezik, njime možeš sve da kažeš i sve objasniš. Koliko nijansi za jedan pojam: govori, zbori, ćućori, šapuće, dernja se, stvara rečovi, kazuje i pokazuje. Sjajno. Knjiga zaslužuje vašu pažnju!