Knjiga
je posvećena Abdelu, inače mužu autorke - Abdelatifu Bakrimu. Originalni naziv je
„Ukrštene kosti“, a naš prevod je „Deseti dar“ uzet iz marokanske pesme o tome
kojoj je desetorki Bog podario lepotu: kana, sapun, svila, ralo, stoka, medne
košnice, sunce nad gorom, polumesec tanani, konji i knjige. I eto naslova.
Radnja
prati tok događaja iz 1625. godine (otmica grupe građana iz jedne crkve u
Kornvolu od strane marokanskih gusara) i razlaza jednog ljubavnog para početkom
21. veka. Taj paralelni tok je isprepletan i vrlo povezan. I na isti način se
razvijaju osećanja, otvaraju svetovi, mešaju kulture. Ketrin iz 17. veka uliva
hrabrost Džuliji iz 21. veka. Jedan incident zabeležen u engleskim hronikama
omogućio je stvaranje sjajne priče. Toliko
toga ne znamo. Treba istraživati prošlost da bi se shvatila sadašnjost. Definitivno
- o budućnosti i da ne govorim. Mašta je ipak učinila svoje i gospodari mora i zemlje, robovi i sluge, sve
je to istinito. I Engleska i Maroko. Ali tu se udenula ljubav i jedna knjiga
pod nazivom „Veziljina dika“. Ta knjiga sa mustrama za vez, ali i povest o
nezadovoljstvu vezilje i na kraju o njenoj sreći, povezala je vekove. Vezilja
je našla ljubav čak na Mediteranu. I to sa gusarom. Ne znam da li je imao povez
na oku .Sva je prilika da nije. Ili ga je možda skinuo. A knjiga o vezu je
preživela vekove i pomogla da dve dame nađu svoju sreću. Aferim!
Нема коментара:
Постави коментар